More, ono što jesmo, a ne znamo reći
More je poput ljudi koje volimo najviše, neobjašnjivo, duboko, ponekad nježno, ponekad razorno. Ima dana kad nas pozdravlja tišinom i modrim mirom, kad se na njegovoj površini zrcali cijelo nebo, a naše misli se stišavaju kao da ih je neko nežno položio na dno. A onda, bez najave, uzburka se, razljuti, podigne valove kao da želi da nas podsjeti da nismo mi ti koji ga mogu ukrotiti.
Pokušati razumjeti more isto je što i pokušati objasniti nečiju dušu gledajući samo njihove oči. Vidimo površinu. Vidimo sunce koje se lomi o njegovoj koži, ptice koje lete nisko i tragove brodova. Ali ono što more nosi u sebi, podvodne tišine, tamne vrtloge, davno izgubljene priče, ostaje skriveno. I to je u redu.
Voljeti more znači odustati od potrebe da uvijek znaš. Znači prihvatiti da postoji nešto veće od tvog razuma, nešto što ne traži tvoje razumijevanje, već tvoje povjerenje. Ljubav prema moru je pomirenje s činjenicom da ne mora uvijek biti mirno da bi bilo lijepo. I da nas ne mora uvijek grliti da bismo znali da nas ne želi povrijediti.
More, baš kao i ljudi koje volimo, ne traži savršenstvo. Traži prisustvo. I spremnost da ostanemo, čak i kada postane nemoguće, vjetrovito, teško. Ljubav, ona istinska, ne bira vrijeme kad će biti tu. Ona ostaje. Bez objašnjenja. Bez uslova. Bez straha od dubine.