Neki tragovi na srcu ostaju zauvijek!

Postoje riječi koje nikada ne izblijede. Pogledi što su davno nestali iz svakodnevice još uvijek svijetle u sjećanju, poput fenjera u magli. Zagrljaji koji su trajali tek jedan tren ostavili su toplinu koja se ne gubi ni kroz najhladnije godine. Srce, iako krhko, pamti dublje nego razum.

Vremena u srcu ne teku ravno. Satovi i kalendari nemaju vlast nad onim što je doživljeno iznutra. Tragovi koji tamo ostanu oblikovani su osjećajem, ne logikom. Neki podsjećaju na otisak dječije ruke na zamagljenom staklu. Drugi paraju poput oštrog stakla pod kožom. Oba su stvarna, oba su dio nas.

Čovjek može sazrijeti, promijeniti se, naučiti lekcije koje život piše bez najave. Ipak, ono što ga je jednom dotaklo ostaje zauvijek prisutno. U tihom šaptu misli, u treptaju usred tuđe pjesme, u jutrima kada ne znaš šta te to tačno zaboli.

Tragovi nisu prijetnja. Mnogi su dokaz da smo preživjeli ono što nas je skoro slomilo. U njima se krije hrabrost da volimo uprkos ranjivosti, da osjetimo duboko i da ne zaboravimo ko smo bili dok smo voljeli.

Bolne uspomene ne bole uvijek zbog svoje težine, nego zbog dubine koju su dotakle. Pokazale su koliko smo mogli dati, koliko smo željeli, koliko smo se nadali.

Objašnjenja možda nikada neće doći. Ništa ne mora biti potpuno jasno da bi bilo stvarno. Dovoljno je znati da ono što nas je dotaklo ostavlja trag, ne da bi nas unazadilo, već da bi nas podsjetilo da smo živi.

Srce nije stvoreno da ostane prazno platno. U njemu se talože slojevi, ogrebotine, boje, svjetlosti i sjene. Upravo ti tragovi čine ga istinskim. Ljudskim.

Zauvijek.