Put koji nas pronađe!

Sudbina ne kuca glasno. Ne traži dopuštenje. Ponekad se prikrade tiho, poput jutarnje izmaglice, dok drugi put dolazi kao oluja koja prevrće sve što smo znali o sebi i svijetu.

Možemo crtati planove, zidati ograde, bježati glavom bez obzira, vjerovati da vodimo igru, no ono što je suđeno uvijek pronađe pukotinu kroz koju će proviriti, ma koliko skrivali lice od njegove svjetlosti.

Susreti za koje mislimo da su slučajni, riječi koje ostanu da odzvanjaju danima, putevi koji se prepliću upravo onda kad smo odlučili da više nikuda ne idemo, sve su to tragovi onoga što nas je odavno čekalo.

Nije zadatak da forsiramo tok rijeke, već da naučimo plivati u njenom ritmu. Ono što je za nas, neće nas mimoići. Možda zakasni, možda zaluta, ali uvijek, baš uvijek, nađe svoj put.