"Ruke koje nisu zaboravile čestitost"

Blago onima koji su obavili svoju dužnost i zadržali osjećaj da su im ruke čiste.

U vremenu kad se sve mjeri, nečijim koracima, tuđim greškama, prešućenim istinama, postoji jedan tiši svijet u kojem ljudi još uvijek znaju granicu između ispravnog i lakšeg. Dužnost ne prestaje onog trenutka kad se posao završi. Prava dužnost počinje onda kada niko ne gleda, kad nema aplauza, i kada je najlakše prešutjeti, okrenuti glavu ili stati na onu stranu gdje su svi.

Postoje ljudi koji ne traže priznanja, koji se ne utrkuju za moć, koji ne gaze druge da bi sačuvali sebe. Takvi nose svoju ljudskost kao štit, čak i kad im zbog toga pukne glas, srce ili ugled. Oni ne peru ruke, ne zato što ne znaju kako, nego zato što nisu ništa uprljali. Sve što su dotakli, dotakli su s poštovanjem.

U njima ne vrišti savjest. Ne strepe od pogleda djeteta, majke, prolaznika. U njih se može pogledati i ostati uspravan.

Blago njima. U svijetu u kojem se pohlepa često maskira kao snalažljivost, a izdaja kao pragmatizam, oni biraju da ostanu čisti. U unutrašnjoj tišini, daleko od svjetala i buke, ostaju čuvari onoga što vrijedi više od svega, dostojanstva.

Zbog njih ovaj svijet još ima nadu.