Sjeme i sjena...

Postoje riječi koje zvuče jednostavno, ali u sebi nose cijele svjetove. Riječi poput dobro, zlo, plod, kazna. Ante Starčević ih je znao vagati pažljivo, poput zrna koje će biti posađeno u tlu naroda. Njegova misao, da dobro djelo učinjeno narodu ne može bez ploda, a zlo bez kazne ostati, nije samo opomena. To je zakon prirode, nevidljivi moralni ustav svijeta.

Dobro koje učinimo drugima, pogotovo kada ga učinimo za cijeli narod, ne nestaje. Možda ne dobijemo odmah aplauz, možda nas ne razumiju, možda čak budemo ismijani. Ali dobro nije poput sjaja koji treba publiku. Dobro je poput sjemena. Nevidljivo u početku, ali neumoljivo u svom rastu. Ono niče kad mu dođe vrijeme, možda za života, možda tek kroz generacije. Ali jednom, negdje, neko će hodati ispod krošnje drveta koje smo zasadili.

A zlo? Zlo je kao sjena. Uvijek se vuče za onim koji ga nosi. Možeš ga prikrivati, opravdavati, skrivati u zakonima i govorima, ali sjena se ne briše. Ne kazni uvijek sud, ali kazni život. Tiho, uporno, kroz nemire, kroz gubitke koje ne znaš objasniti, kroz praznine koje te sustižu kad ostaneš sam.

U vremenu kad se sve čini relativnim, kad se heroji izvrću, a izdajnici dižu na tron, važno je podsjetiti se da postoji dublji red. Postoji memorija naroda koja ne zaboravlja. Postoji pravda koja ne živi samo u zakonima, već u načinu kako pamte potomci. I kako život zna ispraviti ono što su ljudi pokušali izokrenuti.

Zato ne očajavaj ako tvoje dobro nije odmah prepoznato. Niti se zavaravaj ako tvoje zlo prođe nekažnjeno. Vrijeme ima svoju pamet. A narod, kad ga zaista voliš i kad mu istinski služiš, ne ostaje dužan. Njegov blagoslov ne dolazi u riječima, već u snazi da opstane, da u tvojim djelima pronađe trag puta i razlog da vjeruje u bolje.