Ukoliko ne izliječite svoju bol, krvarit ćete po ljudima koji vam nisu naudili!

Postoje rane koje niko ne vidi, a bole kao da su svježe. Nemaju flaster, ni zavoj, ni ožiljak koji bi ih objasnio. One šute s nama za stolom, bude se u gluho doba noći, gledaju kroz naše oči, režu riječima kad pokušavamo biti nježni. I baš tada, kad se napokon pojavi neko ko nas ne želi povrijediti, naša rana se otvara. Ne zato što je on kriv, nego zato što nismo izliječili ono što je neko drugi davno slomio.

Neizliječena bol ne ostaje tiha. Ona se pretvara u krik u obliku šutnje, u optužbu tamo gdje nije bilo grijeha, u zid između nas i onih koji samo žele da ostanu. I tako, nesvjesno, krvarimo po onima koji su tu da nas vole.

Zamislite ruku koja nikad nije zacijelila, a pokušava držati tuđu. Srce koje nije imalo pravo da tuguje, a traži da voli. Neizliječena bol stalno traži poznat uzorak, da ga ponovi, da bi ga napokon razumjela, ili da bi ga ponovo preživjela.

Istina je: ništa se neće promijeniti dok ne stanemo. Dok ne pogledamo svoju bol i ne kažemo sebi: "Vrijeme je." Ne da zaboravimo, nego da pustimo. Da priznamo sebi da smo povrijeđeni, ali i da ne moramo ostati takvi.

Izlječenje nije magija. To je proces u kojem učimo da dodir ne mora peći, da blizina ne znači opasnost. To je trenutak kad biramo da ne prenosimo svoju bol dalje. Da je zadržimo, pogledamo u oči, i konačno, pustimo.

Tada ljubav ne postaje teren za bitku. Tek tada drugi ljudi ne postaju mete naše prošlosti. I tek tada prestajemo krvariti i počinjemo živjeti.