Uljezi tišine!
Postoji u čovjeku nešto neizlječivo ranjeno, nešto što ga tjera da se naginje nad tuđi život kao nad staru ranu koju ne zna izliječiti, ali je zato neprestano čeprka. Nije to uvijek zloba, ponekad je samo strah od vlastite praznine. Lakše je gledati tuđi promašaj nego prepoznati vlastiti. Upirati prstom nego zaviriti u sebe, jer ko zna šta bi se tamo zateklo.
"Što to ima u ljudima tužno
da ulaze u tuđe živote?"
Ulazak u tuđi život bez poziva, bez poštovanja, bez istinske želje da se razumije, to je za mene, oblik duhovnog nasilja. Pokušaj da se premosti vlastita nemoć tako što će se uprijeti reflektor u tuđu intimu. Neki ljudi ne traže istinu, oni traže potvrdu svoje ogorčenosti. I kad je pronađu, hrane se njome kao da je lijek, a zapravo ih samo dublje truje.
"Tko to živi u prošlosti mojoj
a još nije umro od sramote?"
Zanimljivo je kako pojedini ljudi znaju više o onome što se nama dogodilo jučer, nego o vlastitom danas. Kao da je tuđa prošlost postala njihova sadašnjost. Žive u sjećanjima koja nisu njihova, hrane se pričama koje nisu proživjeli, ponavljaju greške koje nikada nisu bile njihove, ali ih prisvajaju, jer im trebaju. Jer bez toga bi morali pogledati u ogledalo i suočiti se s pitanjem: ko sam ja kad o drugima ne pričam ništa?
A sramota? Sramota je kategorija savjesti. Oni koji je ne osjećaju ne znaju da su je izgubili. Kad bi znali, ušutjeli bi.
Ovi stihovi nisu samo optužba, već i ogledalo. Pokazuju koliko je tanko tkivo ljudske časti, koliko su krhke granice između nas i drugih, i koliko je važno znati gdje prestaješ ti, a počinje neko drugi. Ulazak u tuđi život bez dozvole nije radoznalost, to je duhovna krađa.
I zato, neka ovaj tekst bude tihi podsjetnik: ostanimo na vlastitom pragu, jer možda baš tu imamo najviše posla.