Vrijeme je dar koji ne dolazi zapakovan, ali se pamti zauvijek.

“Najvažnije što možeš učiniti za svoju porodicu je provoditi vrijeme s njima.”
U ovoj rečenici nema ni ukrasa ni velikih riječi. Ima istinu koja ne stari.

Istinski dom nije ni u zidovima, ni u krovu. Nije ni u uređenju, ni u adresi. On je tamo gdje se ljudi pogledaju i ne moraju ništa reći da bi se razumjeli. U šutnji koja grli, u smijehu koji se širi bez razloga, u toplini pogleda koja ne traži objašnjenje.

Vrijeme koje provedemo s onima koje volimo ne mjeri se satima, nego prisutnošću. Mnogi su fizički tu, ali mislima odsutni. Mnogi su pod istim krovom, ali daleki. Najveći poklon koji možemo dati onima koje zovemo svojima je ne samo naše vrijeme, nego i naša potpuna pažnja. Kada dijete izgovori rečenicu punu čuda, partner tiho zatraži razumijevanje, ili roditelj prepriča istu priču po deseti put, to nije dosada. To je život koji nas zove da ga primijetimo.

Vrijeme koje dajemo porodici je zapravo vrijeme koje dajemo sebi. Njihova snaga je naša snaga. Njihova radost je naša radost. I ako im damo dovoljno sebe, dobijemo zauzvrat ono što se ne može kupiti, povjerenje, sigurnost, ljubav.

Na kraju, kad sve ostalo prođe, ostaju samo sjećanja. Ona najvrjednija ne nose ni datume ni fotografije. Ona žive u osjećaju da smo nekome bili sve, makar i samo dok traje običan, zajednički doručak. Upravo u toj jednostavnosti često leži veličina.

Zato ne čekaj vikend, ni godišnji, ni praznike.
Napravi vrijeme. Zasluži ga. I pokloni ga onima bez kojih ništa ne bi imalo smisla.