Život bez rizika nije život, već tiha kapitulacija pred strahom.

Postoji jedna iluzija koju nam često prodaju pod mudrost: da je sigurnost vrhovna vrijednost. Da je bolje ostati neozlijeđen, nego povrijeđen. Da je bolje šutiti, nego biti pogrešno shvaćen. Da je bolje ne pokušavati, nego ne uspjeti.

Ali to je laž koja šapuće dok nas uspavljuje, a onda jednog dana, kada je kasno, tiho nas pita: "A šta si stvarno živio?"

Jer onaj ko ne riskira ništa, ne voli istinski. Ne vjeruje do kraja. Ne predaje se nikome i ničemu, čak ni sebi. On ne gubi, ali ne dobija ni ono što se ne može kupiti: iskustvo koje mijenja, pad koji otkriva koliko možeš, let koji nije bio siguran, ali je bio tvoj.

Ne riskirati ništa znači birati tišinu umjesto istine. Znači birati poznato čak i kad boli, samo zato što ne znamo kako boli nepoznato.

Znači živjeti tako da život ne ostavi nikakav otisak.

A istina je, sve što vrijedi u ovom životu traži rizik: ljubav, prijateljstvo, istina, stvaranje, povjerenje, promjena. Čak i mir nije odsustvo buke, nego plod hrabrosti da se suočimo s vlastitim nemirima.

Zato, možda i nije najopasniji rizik onaj koji nas može koštati neuspjeha.
Možda je najopasniji onaj tihi rizik da prođemo kroz život, a da nikada zaista nismo živjeli.